Julia Holter
Predstavljanje novog albuma "Have You in My Wilderness"
29.10.2015. Brotfabrik, Frankfurt
Nisam znala kako Julija izgleda na sceni, ali svakako nisam ocekivala tu neku cudnu opustenost i humor (ponekad pokusaje istog), pre nekog...ozbiljnijeg. Shvatila sam skoro kako nisam mnogo upoznata sa spoljasnjom predstavom mnogih umetnika koje slusam poslednjih n godina, radi se o tome da mi to ne igra neku veliku ulogu i ostavlja prostor za iznenadjenja na koncertima :D, te sam tako do sad u glavi uvek imala sliku Holterove sa nekog intervjua, na kojoj je izgledala jednostavno receno ozbiljno. Kada su se njih cetvoro popeli na scenu i krenuli sa svirkom i pesmom koja je bila toliko odbojna (najvise zbog nacina na koji je ispevana), nisam bila sigurna da li je to uopste Holter ili predgrupa (predumetnica?) Delphine Dora (koju sam svesno propustila zelevsi da se malo odmorim posle posla pre koncerta a istina je da mi je i njena muzika, tj ono malo sta sam cula tih dana uoci svirke, delovala dosadno i iz nekog drugog filma), no kada je nastupila sledeca pesma, odahnula sam i prepustila se novoj avanturi. Tokom nesto vise od sat vremena i bisa sa dvema pesmama slusali smo uglavnom pesme sa novog albuma i delice inspiracije koje je umetnica podelila sa nama. Saucesnike na albumima i zivim izvedbama cine (rekla bih redovni pratioci) devojka na violi, bubnjar i kontrabasista. Iako je mozda u momentima delovalo da Julija svira samo zato sto je tu eto neka publika (ne zbog izvedbe koja je vise nego odlicna, nego tih komentara izmedju pesama; ne mogu da se odlucim da li se radi o usiljenoj opustenosti ili jednostavnoj prirodnosti pri svesnosti sebe) koncert je bio mnogo lep i prepun divnih harmonija i neznosti.
Mislim da je jedna od stvari koja me je toliko privukla ka Julijinoj muzici njen glas i nacin pevanja, koji u istoj pesmi ume da zazvuci kao slatki glas nekog devojcurka, koji onda u momentima ima gestikulaciju i govorne pokrete svojih muskih vrsnjaka (ne umem bolje objasniti), a onda prevagne nezni, vilinski glas koji zvuci kao najepsi suncevi zraci koji miluju jutra. I sto je muzika kao celina bila nesto drukcije od onog sta sam najvise slusala u tom momentu. Omadjijala me je jednostavno svojim za mene prvim albumima ("Tragedy" i "Ekstasis") - mislim da sam "Ekstasis" i pogotovo numeru "Our Sorrows" vrtela barem na nedeljnoj bazi te godine, dok mi se sledeci "Loud City Song" nije toliko svideo - te me je vrlo obradovalo kada sam posle predstavljanja jedne od novih pesama cula prve tonove "Marienbad". Koje je Julija prekinula, da bi se saputnica na violi nastimovala (uz reci "ova nam pesma uvek ispadne problematicna"), i da bi nam otkrila svoju inspiraciju koju je dobila tokom gledanja filma "Prosle godine u Marienbadu". Radi se o fascinaciji statuama koje su joj delovale gotovo ljubomorno na ljude koji svoju mogucnost da se slobodno pomeraju ne koriste. Film nisam gledala jos uvek, oni koji jesu mozda ce prepoznati ovaj momenat.
Zatim smo imali demonstraciju straha od plehanih instrumenata ("zar nemate to nekad i vi? strasno...a uskoro ce i Noc vestica") u "Horns Surrounding Me" sa prethodnog albuma "Loud City Song", koja mi je delovala ubedljivije nego na albumu, i nekoliko novih pesama, izmedju ostalog "Silhouette", "How Long", koju je napisala tokom boravka u Berlinu ("..koji je jos jedan grad u Nemackoj, ako niste znali" :D ) i namenila svim ljudima koji su dosli tamo da zive ("Do you know the proper way to ask for a cigarette?"). Koncert se zavrsio sa "Sea Calls Me Home" tj. posle bisa zapravo sa jos dvema novim pesmama, moguce novom omiljenom "Vasquez" i "Have You in My Wilderness". Aparat mi se nije uzimao u ruke te se odlucih da zabelezim samo poslednju pesmu, no sada mi je malo zao sto nisam uhvatila "Vasquez", jer evo slusajuci album kod kuce, vidim da je uzivo zvucala snaznije a istovremeno tananije. Pozelela sam da refren "No one knows the stoooOry.." traje i traje u nedogled...Da je citav koncert cinila samo ova pesma, ne bih nista zamerila, jer je to bila jedna od ubedljivo najlepse uzivo odsviranih pesama koje sam imala prilike da cujem. Cele veceri mi je odzvanjala u glavi, sa njom sam se i probudila, i nadam se samo da cu je jos dugo drzati u sebi.
Dalje // More >>
02 November 2015
19 October 2015
Une histoire américaine (Armel Hostiou, 2015)
Vinsent je dosao u Njujork ne bi li privoleo svoju bivsu devojku da se vrati nazad sa njim u Pariz. Umesto da se urazumi i vrati kuci, kao svako emotivno bice puno zivotne energije koje je jednom osetilo jedinstvo sa drugim, prati je ocajnicki i tvrdoglavo ne prihvata da je ona nastavila svoj zivot dalje, sa novim momkom. Ne pomaze cak ni to sto jedna devojka pokusava da vrati osmeh na njegovo lice. Svakim sledecim susretom sa njom pomera granice i dovodi sve aktere a prvenstveno sebe samog u tragikomicne situacije, nekad i epskih razmera kada vec ni najemotivniji medju gledaocima nemaju vise snage da stanu na njegovu stranu.
Nisam se dugo ovoliko tuzno smejala tokom filma, i sada kada vrtim u glavi neke scene i kada sam nesto hladnijih emocija, shvatam koliko me je zapravo kupio (te govorim organizatorima festivala da forsiranje ocenjivanja filmova zarad nagrade nikako nema smisla odmah po izlasku iz sale! mada ja uglavnom popunim sve sem toga). Film je dosta tuzan ali i zivotan, cini se lican, pa tako i iskren, mozda zbog iskrenosti samog glavnog junaka (koji je sa reziserom i koscenarista) a koji do kraja ostaje zarobljen u nekakvom medjuprostoru koji je sjajno oslikan njegovim rezigniranim danima u njujorskoj ribljoj hladnjaci. Jer je to sivilo mozda i jedino sta za nekoga ostane posle. Sam grad Njujork je (ne prvi put u istoriji umetnosti) nasao svoje dobro mesto u portretisanju likova i njihovih sudbina, jos od pocetka kada Vins u metrou dobija savet od nepoznatog saputnika o tome sta treba voleti u drugoj osobi, do pijanog saveta da ce u Njujorku naci milion drugih zena pa do kraja kada je kao riba uhvacen u mrezu.
Da li zbog blizine sa glavnim junacima, Vinsentovog sarma i izistinski loseg engleskog (zbog kog nam se izvinio prilikom pozdrava pre projekcije) i ponovicu, iskrenog lika, jurnjave u kojoj se u nekom momentu likovi nadju, sasvim realnih gradskih momenata ili nepribegavanja za jednostavnim resenjima, stekla sam utisak da je film uradjen sa potpunom lakocom. Mozda zato sto scenario nije bio fiksiran, te su glumci preuzeli sve te divne finese u svoje ruke (recimo to sto devojka koju Vins upoznaje na salsa zurci je u Njujorku zbog svoje pevacke karijere, je prosto doslo glumici Sofi Rimestad na pamet kada je otpevala neke stihove)
Film je snimljen za kratko vreme, sa malom ekipom ljudi, gde je glavni trojac prakticno iz kruga prijatelja. Simpaticno je to sto, kako je i sam Vinsent primetio, je ekipa sarolika, bas kao i mesto desavanja filma: reziser Armel Hostiju (Armel Hostiou) i glavni glumac Vinsent Mekejn (Vincent Macaigne) su iz Francuske, Kejt Moran (Kate Moran) iz SAD-a, Sofi Rimestad (Sofie Rimestad) iz Danske, dok je producentkinja Jasmina Sijercic iz Bosne.
Posle projekcije na Filmskom festivalu u Manhajmu nam je deo ekipe ispricao neke zanimljive detalje oko snimanja, a nekoliko njih iz publike je podelilo svoja misljenja i osecanja. Bilo je zanimljivo videti i to koliko sama ekipa razlicito dozivljava glavnog lika. :) Snimila sam razgovor pa cu staviti na yt jednog lepog dana.
Film ce vas zasigurno dobro nasmejati (jedna od najsmesnijih i najtezih scena je u novoj kuci bivse devojke sa sokom od pomorandze; sjajna minijatura lika!) ali isto tako naterati i na koju suzu ili makar zamisliti, ili u jos gorem slucaju podsetiti na scenario u licnoj istoriji. Poletan i vredan paznje, pogotovo sto proleti za tren!
@IMDB
@fijmovi
Internationales Filmfestival Mannheim-Heidelberg, Mannheim
10.10.2015.
Dalje // More >>
Vinsent je dosao u Njujork ne bi li privoleo svoju bivsu devojku da se vrati nazad sa njim u Pariz. Umesto da se urazumi i vrati kuci, kao svako emotivno bice puno zivotne energije koje je jednom osetilo jedinstvo sa drugim, prati je ocajnicki i tvrdoglavo ne prihvata da je ona nastavila svoj zivot dalje, sa novim momkom. Ne pomaze cak ni to sto jedna devojka pokusava da vrati osmeh na njegovo lice. Svakim sledecim susretom sa njom pomera granice i dovodi sve aktere a prvenstveno sebe samog u tragikomicne situacije, nekad i epskih razmera kada vec ni najemotivniji medju gledaocima nemaju vise snage da stanu na njegovu stranu.
STUBBORN Trailer from BOCALUPO FILMS on Vimeo.
Nisam se dugo ovoliko tuzno smejala tokom filma, i sada kada vrtim u glavi neke scene i kada sam nesto hladnijih emocija, shvatam koliko me je zapravo kupio (te govorim organizatorima festivala da forsiranje ocenjivanja filmova zarad nagrade nikako nema smisla odmah po izlasku iz sale! mada ja uglavnom popunim sve sem toga). Film je dosta tuzan ali i zivotan, cini se lican, pa tako i iskren, mozda zbog iskrenosti samog glavnog junaka (koji je sa reziserom i koscenarista) a koji do kraja ostaje zarobljen u nekakvom medjuprostoru koji je sjajno oslikan njegovim rezigniranim danima u njujorskoj ribljoj hladnjaci. Jer je to sivilo mozda i jedino sta za nekoga ostane posle. Sam grad Njujork je (ne prvi put u istoriji umetnosti) nasao svoje dobro mesto u portretisanju likova i njihovih sudbina, jos od pocetka kada Vins u metrou dobija savet od nepoznatog saputnika o tome sta treba voleti u drugoj osobi, do pijanog saveta da ce u Njujorku naci milion drugih zena pa do kraja kada je kao riba uhvacen u mrezu.
Da li zbog blizine sa glavnim junacima, Vinsentovog sarma i izistinski loseg engleskog (zbog kog nam se izvinio prilikom pozdrava pre projekcije) i ponovicu, iskrenog lika, jurnjave u kojoj se u nekom momentu likovi nadju, sasvim realnih gradskih momenata ili nepribegavanja za jednostavnim resenjima, stekla sam utisak da je film uradjen sa potpunom lakocom. Mozda zato sto scenario nije bio fiksiran, te su glumci preuzeli sve te divne finese u svoje ruke (recimo to sto devojka koju Vins upoznaje na salsa zurci je u Njujorku zbog svoje pevacke karijere, je prosto doslo glumici Sofi Rimestad na pamet kada je otpevala neke stihove)
Film je snimljen za kratko vreme, sa malom ekipom ljudi, gde je glavni trojac prakticno iz kruga prijatelja. Simpaticno je to sto, kako je i sam Vinsent primetio, je ekipa sarolika, bas kao i mesto desavanja filma: reziser Armel Hostiju (Armel Hostiou) i glavni glumac Vinsent Mekejn (Vincent Macaigne) su iz Francuske, Kejt Moran (Kate Moran) iz SAD-a, Sofi Rimestad (Sofie Rimestad) iz Danske, dok je producentkinja Jasmina Sijercic iz Bosne.
Posle projekcije na Filmskom festivalu u Manhajmu nam je deo ekipe ispricao neke zanimljive detalje oko snimanja, a nekoliko njih iz publike je podelilo svoja misljenja i osecanja. Bilo je zanimljivo videti i to koliko sama ekipa razlicito dozivljava glavnog lika. :) Snimila sam razgovor pa cu staviti na yt jednog lepog dana.
Film ce vas zasigurno dobro nasmejati (jedna od najsmesnijih i najtezih scena je u novoj kuci bivse devojke sa sokom od pomorandze; sjajna minijatura lika!) ali isto tako naterati i na koju suzu ili makar zamisliti, ili u jos gorem slucaju podsetiti na scenario u licnoj istoriji. Poletan i vredan paznje, pogotovo sto proleti za tren!
@IMDB
@fijmovi
Internationales Filmfestival Mannheim-Heidelberg, Mannheim
10.10.2015.
Dalje // More >>
Subscribe to:
Posts (Atom)



