24 October 2025

XIXA @ Hafen2, Offenbach, 18.10.2025.

What a blast!

U subotu sam u dragom klubu Hafen2 slušala mistični psihodelični rok iz Arizone, uz mnogo folklora i kumbije - XIXA. Čita se čiča, da, da, kao ona čiča morada o kojoj smo Basti i ja svima pričali posle povratka iz Perua! Čiča je pivo od ljubičastog kukuruza a mi smo kao mala deca pili čiča moradu - sok od ljubičastog kukuruza skuvanog sa koricama ananasa i nekim začinima (osetih karanfilić npr.). Ali čiča** (Cumbia Peruana) je i vrsta muzike odande, koja spaja peruanski folklor sa Anda, kumbiju (koja dolazi iz Kolumbije) i psihodeliju, dok ovaj bend daje svoju nešto mračniju i pustinjsku varijantu iste.

Žao mi je što sam ih tek ove godine prvi put slušala (hvala Hafen2!) - bend ima iza sebe nekoliko albuma i EP-jeva i uz probrane pesme sa njih trenutno promovišu posledni album Xolo, koji govori o mističnom putovanju jedne osobe u pratnji psa (El Čolo, pas bez dlake tipičan za Meksiko (i generalno celu Južnu Ameriku)), mitskog pratioca duša na putovanju kroz majansko/astečko podzemlje. Pesme su na španskom i na engleskom; razigrane, plesne i ponekad mračne. Uživanje je i gledati četverac pred nama: u prvom redu su tu Brajan Lopez u šljokičastoj košulji (moja deca pogotovo odobravaju i žele istu) i Gabrijel Saliven koji se smenjuju na akustičnim i električnim gitarama i vokalima u širem rasponu (i koji su, kako sam posle pročitala, članovi i bendova Calexico i Giant Sand), dok su iza njih basista Hikit Korbel i bubnjar Vinston Votson. Sve ovo pruža mnogo varijacija unutar samih pesama i čini ih veoma zavodljivim. Moram da pohvalim malobrojnu publiku koja, premda nemačka, izgleda nije mogla da odoli te smo se svi prepustili na milost bendu.

Do sledećeg gledanja evo kratkih uspomena sa ove večeri:

Apanoayan



Cumbia del paletero* (samo delić)


*Paletero je sladoledžija pa je ovo Sladoledžijina kumbija:
Imaju sladoled na štapiću 
Imaju papaju i limun
Imaju sladoled na štapiću 
Imaju i jagode i kokos 
Ako želiš ananas ili limun 
Imaju sladoled na štapiću 
Pojedi jedan od manga

/
Paletas hay
Paletas trae
Tiene papaya y de limon
Paletas hay
Paletas trae
También de fresa y de coco
Paletas hay
Paletas trae
Si quieres piña o limón
Paletas hay
Paletas trae
Cómete una de mango
La cumbia de paletero

 








**Imali smo prilike da čujemo mnoge čiča-pesme po ulicama, kafanama i, najviše, dok smo se vozili kombijima i ostalim javnim prevozom po peruanskim predelima. Pomalo je i teško odoleti joj, pa sam ja verovatno od tad pomalo zaražena zvucima iz Perua i Južne Amerike generalno. Posle sam uz Shika Shika kolektiv otkrila mnogo kumbija umetnika/sastava koje i dalje relativno često slušam.

--------- English :) ------------- 

On last Saturday evening I listened to mystical psychedelic rock from Arizona, with a lot of folklore and cumbia - XIXA, in the dear club Hafen2. 

It reads chicha, yes, yes, like that chicha morada that Basti and I told everyone about after returning from Peru! Chicha is a beer made from purple corn, but we actually loved and drank chicha morada - purple corn juice boiled with pineapple skins and some spices (I felt cloves, I think).  

But chicha** (Cumbia Peruana) is also a type of music from Peru, which combines Peruvian folklore from the Andes, cumbia (which comes originally from Colombia) and psychedelia, while this band gives its somewhat darker and desert version of the same. I'm sorry I only listened to them for the first time this year (thanks Hafen2!) - the band has several albums and EPs behind them and with selected songs from them they are currently promoting their last album Xolo, which tells about the mystical journey of one person accompanied by a dog (El Cholo, a hairless dog typical of Mexico (and in general the whole of South America)), a mythical companion of souls on a journey through the Mayan/Aztec underworld. The songs are in Spanish and English; playful, dancing and sometimes dark. It's also a pleasure to watch the foursome in front of us: in the front row there's Brian Lopez in a glittery shirt (my kids especially approve and want one) and Gabriel Sullivan who take turns on acoustic and electric guitars and vocals in a wide range (and who, as I later read, are members of both the bands Calexico and Giant Sand), while behind them are bassist Hickit Korbel and drummer Winston Watson. All this provides a lot of variation within the songs and makes them very seductive. I have to praise the small audience who, although German, could not resist and we all danced and surrendered to the mercy of the band. Until the next viewing, here are some brief memories from the evening.

**We had the opportunity to hear many chicha-songs in the streets, bars and, most of all, while we were driving in vans and other public transport in the Peruvian countryside. It's a bit hard to resist them, so I've probably been somewhat infected with sounds from Peru and South America in general since then. Afterwards, with the Shika Shika collective, I discovered a lot of cumbia artists/groups that I still listen to relatively often. 


Dalje // More >>

05 January 2025

Pregled moje koncertne 2024.

Grails, Laibach, The Shivas, Toyboys, Einstürzende Neubauten, LHD, Baba Zula i Kreidler


~~ Grails @ Das Haus, Ludwigshafen, 27.4.2024. ~~

 
Pre tri nedelje sam slušala ponovo najvoljeniji Grails uživo. Ono šta je u startu razlikovalo ovaj koncert u odnosu na onaj u Lajpcigu pre 7-8 godina je da je ovde bilo ljudi koji su ciljano došli na koncert jer slušaju bend, dok je onomad bilo dosta studenata i njima bliskih koji su tu bili verovatno više jer je se dešava neki koncert, nego baš sam bend. U oba slučaja je Mare bio kraj mene. Iv, mladić mojih godina* koji je stajao uz mene, i ja smo se opili od muzike, a posle koncerta proćaskali pa sam saznala da ima još ljudi koji zbog koncerata odlaze daleko. (Setih se svog putešestvija vozom iz Beograda do Praga da bih slušala Nojbautene). 



Očekivano su svirali novi album Anches en Maat (kao onomad Chalise Hymnal) ali su se našle i neke starije stvari poput Origin-ing koja je bila apsolutni vrhunac večeri i vinula me visoko u oblake (inače pesma sa prvog albuma koji sam čula od njih, Burning off impurities - otkrio mi ju je Mare <3).

Evo divne Evening song sa ovog albuma:



Kosta koji hipnotisano gleda ovaj snimak na kompu; jedva čekam da poraste dovoljno da možemo zajedno na koncerte!


*Nisam sigurna da je neko od 40 leta više mladić, ali neobično mi je da kažem "muškarac" ili "čovek" koji je stajao pored mene...jer to čovek u mojim očima oslikava nekog jako ozbiljnog i dosta starijeg. Nemam pojma.

 

~~ Laibach @ Batschkapp, Frankfurt, 15.5.2024. ~~ 



 

Minut-dva sa koncerta Lajbaha pre neki dan: 

U okviru nove Opus dei turneje prvi deo koncerta su činili Brat moj, Mi kujemo bodoćnost, Vier Personen (otvorila), Država, Ballad of a thin man, Alle gegen alle i još po koja, a posle "možda ćemo se vratiti" pauze, tokom koje smo kao i na početku mrdali kukovima uz loop sačinjen od nekoliko sekundi pesme Leben heißt Leben, se nastavilo sa Leben heißt Leben, Leben - Tod i ostalim sa Opus Dei albuma. Za kraj su nam svirali pesmu koju "su intenzivno slušali u busu tokom prethodne turneje" pa naterali i nas - I want to know what love is. Poslednji povratak na scenu posle takvog veselja je pak bio udarac u želudac sa Strange Fruit i snimcima razorenog grada.

Solidno popunjen Batschkapp ali tako da je moglo ugodno da se igra i vidi scena. Die beste!

Alle gegen alle

 

Loop tokom pauze



I want to know what love is






~~ The Shivas @ Schon schön, Mainz, 12.6.2024. ~~ 







 

Kakvo prženje! The Shivas su takođe iz Portlanda (kao i Grails) i priredili su nam ludu, bučnu vožnju sa osmehom kroz svoje albume. Zvučali su kao da ih ima još makar toliko na instrumentima, neverovatno je kakvu punoću zvuka imaju. Mislim da su podigli ceo klub na noge, bilo je i nekoliko zadovoljnih vrisaka poput mog, kad su krenuli prvi taktovi omiljene pesme - Gloria. Pazarih majice i ufotkah se sa <3 Kristin Leonard. Koje sam sreće da su na njihovoj mini-turneji po Evropi prošli baš kroz - Majnc! Ako su me Grails ostavili u nekom poletnom i snenolikom stanju, onda su the Shivas učinili da ne skidam kez danima!

The Shivas - Stalking legs
 




The Shivas - Start a fire


Kao predgrupa bio je tu frankfurtski pank trojac, TOYBOYS koji su nas dobro zagrejali. Bih ih čula ponovo.





~~ Einstürzende Neubauten @ Batschkapp, Frankfurt, 8.10.2024. ~~ 

Kako je Bačkap bio prilično pun kada sam stigla i nisam našla baš neko sjajno mesto, nisam se latila fotkanja i snimanja, znajući da će biti sigurno mnogo toga na internetu. Novi album "Rampen" nisam slušala pre odlaska na kocnert, htela sam da mi to bude premijera, baš kao i sa "Alles in allem" pre dve godine (tek ću iskopati snimke na starom kompu i pustiti ih u etar), i glavni utisak mi je da je dosta miran. Uglavnom su svirali njega, ništa od mojih želja poput Alles wieder offen ili Dingsaller (ultimativne plesne numere, imho), ali je zanimljivo da kao i prošlog puta je bilo ljudi koji su između pesama tražili Susej - i kasnije ga i dobili, baš kao i na prethodnom koncertu u visbadenškoj klaonici (Schlachthof). U paketu smo slušali Sonnenbarke i Befindlichkeit des Landes <3, i pored Sabrine mislim da je sve ostalo bilo sa poslednja dva albuma. Bliksa je uvek raspoložen za neke crtice između pesama - stand-up komičar parekselans - detalje koji možda nisu za širu javnost, poput priče o pesmi koju im je poručila neka francuska šansonjerka, koja izgleda nije znala kome se obraća sa svojim zahtevima, još je htela i duet, tako da smo od te neuspele saradnje dobili pesmu "Besser isses" - "bolje je":



~~ LHD @ Elektropionir, Beograd, 24.10.2024. ~~ 

Da uhvatim ja i nešto u Beogradu, i to ne bilo šta, već tzv. Ex-Bambi Molesters! Bad Music ih je poveo na mini-turmeju po Srbiji i jako mi je drago da sam se tad zadesila tu. Videh i neke stare poznanike, mah-mah za njih! Komentarisali smo da nas ova muzika baca u neki film, kao da smo deo OST-a za novo kultno ostvarenje. Bastiju se muzika jako dopala iako mislim da takav neki surf-rock nije baš mnogo slušao, jedino mu je nedostajao vokal, šta sam i očekivala. Drugo prženje ove godine i podsetnik da moram malo češće da ih slušam! Ubeđena sam da sam snimila jednu stvar ali ne mogu naći ništa.

 
~~ Baba Zula @ Central Station, Darmstadt, 21.11.2024. ~~

Baba Zula imaju uvek novi album vredan pažnje, a ovaj je učinio bend jos svežijim na sceni, čini mi se više nego ikada do sad! (Ili sam se ja samo obradovala novom koncertu kao malo dete) 


 

"İstanbul Sokakları" (Istambulske ulice) je izašao nešto malo pre našeg koncerta te sam imala priliku da ga i čujem pre toga, ali nisam shvatila do gledanja da Perikle više nije u bendu. Kakva šteta, čovek je prosto pojava i kao neki dobri duh iz čarobne lampe! Ne bih rekla da je tu umesto njega, ali gledali smo i novu članicu benda Esme (Muratovu ženu, mislim) koja između ostalog ima ulogu i vokala. U dvema pesmama smo čuli neku za mene ne toliko poznatu igru sa jezikom koju Esme samouvereno izvodi (tako zamišljam neko obraćanje poglavice ili dominantne životinje svom krdu) - poslušati npr. Pisi Pisi Halayı. Neke od novih pesama deluju dosta kritički (o novcu, stanju u Turskoj - smanjenju sloboda, femicidu, ekološkim problemima turizma, a na kraju prve izvedene pesme bila je i poruka da Nemačka treba da se probudi - o, slažem se!). Usemplovani zvuci Istambula (žamor, železnička stanica, ptice) su stopljeni u kratke solaže - primetićemo da ove pesme u nazivu sadrže reč "taksim" a to je upravo kraća improvizaciona solaža, koja je nekad davno bila popularna forma uličnih muzičara. 

Slušali smo naravno i stare hitove - vrhunac koncerta mi je bio nešto drugačiji aranžman Özgur Ruh. Murat je bio raspričan, govorio je o nekim uzorima (pesniku Mesimiju - "nepoznatom" pesniku čije pesme svi znaju ali ne i ime njihovog tvorca - to je valjda i najveći dokaz nečije veličine, primetiće Murat), te kako je sklepao neke svoje instrumente i kakva su im imena (mali saz se zove patuljak (mislim da je "đuđe"?), ne znam koji instrument se zove raketa), i tako. Basti jako voli njihove koncerte jer imaju lep odnos i dijalog sa publikom koji se zaustavi taman da ne krene u pravcu podilaženja. Ovog puta nisu sišli u publiku, ali ne moraju baš ni svaki put! Posle koncerta smo samo na kratko pozdravili bend, pitala sam ih kada će ponovo u Srbiju, te rekoše da nisu ništa planirali, ali bi možda mogli na leto. Ako neko zna promotere koji bi se zauzeli, eto prilike :)

Ovde su dva kratka inserta, druga pesma počinje na oko 00:54




~~ Kreidler @ Hafen 2, Offenbach, 14.12.2024. ~~

Kreidler slušam po treći put, u istom klubu Hafen2. Čim sam videla da imaju novi album "Twists (a visitor arrives)" i spremaju turneju, pomislila sam da moraju svratiti ponovo. Moje radovanje koncertu je bilo još veće čim sam shvatila da će me tih dana posetiti moj dragi prijatelj Milan, te da ću moći da podelim ovo iskustvo sa njim, koji dotle i nije nešto slušao bend, ali je bio veoma otvoren da ih vidi uživo. Avangardni neo-kraut začinjen elektronikom koji uživo zvuči još bolje i prosto te tera na mrdanje. Kao i prošlog puta, bilo je dosta ljudi koji su igrali (poznata je moja primedba da ljudi na koncertima u Nemačkoj većinom stoje nepomični), pogotovo jedan dosta stariji čovek koji je svima dao zadatak - bilo me je sram da ga usnimim, ali trebalo je, makar deset sekundi, pa to puštati svima u vidu "how to be cool, edition for dummies" :D Usnimih samo jednu pesmu i to malo iz lošeg kutka pa zvuk nije verodostojan, ali neka stoji kao mali vremenski zapis. Ono šta volim kod bendova je kada i pored predstavljanja novog albuma prođu kroz svoju bogatu zvučnu istoriju, i to je sa ovim bendom gotovo zagarantovano (Jaguar je bio najveći hit). Ali novi album zvuči o p a k o! Kraj koncertne godine zbilja nije mogao bit bolji.
 




 
 



That's all folks!



Dalje // More >>

Jedna lepa repriza - Chungking Express



Pre skoro 20 godina Mare je rekao da ima jedan film koji moram da pogledam i da će mi ga doneti da ga pogledamo zajedno. Nikad do tad nisam ni čula za tog režisera, a ime filma mi je možda bilo poznato zahvaljujući nekim listama. Malo je reći da sam bila opčinjena, jer prosto ništa takvo do tad nisam gledala! Prvenstveno način na koji je snimljen u skučenim prostorima Hong Konga, i kako je radnja ispričana, a naravno i likovi i situacije - sve jednostavno u nekoj jako primamljivoj začudnosti (razgovor sa tužnim sapunom i krpom ili limenke ananasa kao prve asocijacije). Rekao je da je film jako romantičan i kao stvoren za mene, i kao toliko puta pre i posle toga - nije pogrešio.

Pre mesece dana je na programu voljenog bioskopa frankfurtskog Gete univerziteta (Pupille) bio upravo on, poklopila se 30-togodišnjica filma kao i 20-togodišnjica jednog od kuratora repertoara, kome je ovo omiljeni film. Sala je bila prepuna, u poslednjem momentu su doneli jos štolica i pomakli malo redove da bi vise nas selo napred gde je akustika bolja, i izbrojali 196 prodatih karata. Rekord od januara 2020. Nisam se setila da pitam koji film drži rekord pre toga - sigurno nije Madinov "Forbidden Room" sa kog su ljudi iz meni nepoznatog razloga odlazili ;D Publika je u ovom bioskopu uvek mesana, ako mislite da studenti čine vecinu - grešite, MADA je ove večeri stvarno bilo najviše mladih ljudi. Kada je kurator pitao da li u publici ima onih koji film gledaju prvi put, iznenadila sam se tolikim podignutim rukama, a jednoj starijoj ženi je čak izletelo jedno simpatično "Waaas?" :D 


 

Dok smo čekali film, slušali smo i pesme od Fej Vong (Faye Wong), prepoznah neke jer sam, verovatno kao i svi, posle gledanja filma prosto morala da izguglam to slatko stvorenje, te se ispostavilo da je zapravo muzičarka. Mileta mi je upravo otkrio da je obradila i Cocteau Twins, iskopala sam taj album "Random Thoughts" na YT - izvolite. Na njemu se nalazi i pesma "Dream lover" koju pored "California Dreaming" slušamo tokom filma - u pitanju je jasna obrada pesme "Dreams" od Cranberries. 


 

Ovaj film neće nikad ostariti! Ne znam da li sam više uživala tad, roneći po nepoznatom, ili sad. Ako bih mogla nešto zameriti, to je upravo toliko ponavljanje ove dve pesme. Tad mi nije upalo toliko u oči koliko sada, i ne mogu a da se ne setim komentara mog prijatelja Koste, koji je isto to istakao za glavni lajtmotiv u drugom Kar-Vaijeom filmu, "In the mood for love".

Inače ne stojim tako dobro sa filmovima ovog režisera, nedovoljno sam ih gledala. "In the mood for love" je još jedan biser koji ću rado pogledati ponovo na nekoj godišnjici, dok mi npr. "2046" uopšte nije legao (ali je gledanje filma makar upotpunio blesavi titl, tako da Tamara i ja imamo našu reč - zvekete), dok sam skoro išla sa Bastijem na "jedan od starijih filmova od režisera Chungking Express-a" ("Days of being wild") posle kog mi je rekao..ne sećam se više ni šta (ali "Paterson" mu je svakako bio gori). Bio je pušten u okviru ciklusa Kar-vaijevih filmova i na taj smo vremenski mogli da stignemo; bolje da je bio neki drugi koji nisam gledala, poput "Fallen Angels" ili "Happy together". 

Chungking Express (Chung Hing sam lam, , 1994) @IMDB

Mare, danas bi nazdravili.

2.12.2024.
Pupille, Frankfurt


Dalje // More >>

05 December 2019

Altın Gün uzivo u klubu Zoom

Frankfurt, 3.12.2019.

Za ove četiri godine sam bila na dosta odličnih koncerata u Nemačkoj, sa veoma različitim profilima publike, ali ni jednom nisam doživela da svi u publici pevaju, igraju i toliko vidljivo uživaju, sve to istovremeno! Niti se sećam toliko mlade publike, da se izistinski osetih starijom, sa svojih 35 godina. Well, pevali su svi koji su znali turski, a ja sam, verovatno kao i preostala tri slušatelja koji nemaju tursko poreklo, samo mucala nesto, pošto sam od tolikog slušanja dva dosadašnja albuma ovog sastava i naučila da barem imitiram reči :D Falio mi je Ljuban; da je bio tu, možda bih i sačekala da prozborimo koju sa bendom; ovako sam, pošto je bilo vec dosta kasno, pazarila majicu dok se još nije nakupila gužva i krenula kući. Sve vreme sam pevušila koncert iz početka.



"Zlatni dan" je sastav koji dolazi iz Holandije i širi ljubav i energiju putem neo-anadolijskog zvuka. Mislim da je veliki broj pesama obrada ili turskih narodnih ili onih iz sedamdesetih i osamdesetih godina, kada je anadolijski rok i procvetao. Sve su na turskom, i meni lično to cini pravo osvezenje na toj, sada cu zvučati kontradiktorno ali sigurno biti shvaćena, popularnoj a alternativnoj sceni. Pesme su prosto catchy, teško je zaustaviti se na jednoj ili ne pustiti album jos jednom, a muk posle završetka postane jos teži kada ih covek sluša uživo. Njihova transformacija narodnih pesama u psihodelicni i fanki univerzum mene prosto jako dobro radi, što i nije tako čudno, buduci da jako volim i ono šta rade veoma dragi Baba Zula već dugi niz godina.



Na koncertu su svirane pesme sa oba albuma ("On" iz prosle i "Gece" iz ove godine), i možda i neka sa strane - upravo jedna koju sam snimila mi zvuči nepoznato, ali mora da je neki turski standard, tri cure ispred mene otpevaše je uz Merve Dasdemir. Merve je jedan od glasova i klavijaturista benda, komunicira sa publikom, dobija buket cveća na sred koncerta i stavlja zeleni plast koji je grupica devojaka u prvom redu razvila tokom hita "Süpürgesi yoncadan"*. I prelepa je žena!

*"Süpürgesi yoncadan" je upravo jedna od tih folk i inače neprivlačnih pesama obučena u novo ruho, baš dobar primer, mada mi je ona možda i najmanje zanimljiva pesma od svih. Favoriti sa koncerta: "Leyla" i "Cemalım" (mada su i inače). "Cemalim" je verovatno najpoznatija (i veoma dobra!) u izvodjenju Erkina Koraja, klik.

Pored Merve sastav čine jos petorica muzičara. Tu su gitara, bas gitara i glavni vokal koji se smenjuje na sintisajzerima i sazu, kao i dva muzičara na bubnjevima, koje zbog preteške magle na sceni maltene nismo ni videli dok nisu počeli da izlaze sa nje pre bisa. Čuli se jesu :)



Altın Gün - Vay dünya (deo) @ Zoom (Frankfurt) 3.12.2019.




Ne propustiti nikako, ako su u radijusu od nekoliko sati putovanja!
Dalje // More >>

01 May 2019

Koncerti 2018.

Veoma neobican pocetak koncertne godine - u oktobru. Ali zato kakav!




(Kratka informacija o svakom koncertu se nalazi i u opisu na Youtube-u.)

~~ Vizuelna hauntologija: Tearpalm i WB41 @ Live Soundtrack (CZKD, Beograd, oktobar 2018) ~~

https://www.czkd.org/2018/10/live-soundtrack-41-vizuelna-hauntologija/
https://www.facebook.com/events/668687793516048/
https://www.facebook.com/KinoPleme/

Dva dosta razlicita senzibiliteta na "Vizuelnoj Hauntologiji" - Live Soundtrack veceri Kino Plemena i toliko dragih ljudi na jednom mestu.
 
Marko Dabetic (Tearpalm) produbljuje dva kratka filma dajuci im dodatni glas za samoistrazivanje. Prvi od njih je Palimpsest Pije Borg, u kom istorija kuce zvuci dosta turobno:



Drugi je Sporedna zgrada, sa pokusajem da se rekonstruise njena proslost; mene je ovo sve hipnotisalo kao da sam u nekom neobjavljenom Kronenbergovom filmu. I podsetilo koliko mi nedostaju Markovi nastupi.
 






WB41 (Atila Abraham) ozvucava paletu kratkih filmova, reklama i edukativnih programa muzikom koja se dugo krcka u njegovoj kuhinji i sa aktuelnog albuma Hubert LV (Height sa semplovima Kejt Bus, na drugom snimku, mi je npr. odzvanjala sve vreme posle koncerta). U ovom spoju i putovanju nazad kroz vreme preovladjuje vesela nostalgija uz povremene mracnije izlete. Dosta drugacija atmosfera od mog poslednjeg slusanja WBa davne 2013. u Subotici :) Gledali smo izmedju ostalog i uputstva kako preziveti na biciklu, cije inserte znamo iz nezvanicnog spota za "Everything you do is a balloon" od Boards of Canada, kao i Men at Work u Zemlji dole (ne znam da li je ovog bio svestan i idejni tvorac Kino plemena kada je slagao kolaz? :D )











7



//Drugari, htela sam da napisem koji red vise sa utiscima, ali kao sto vidite - od oktobra ne stizem. Zato samo uhvaceni delici kojima cu se rado vracati ;)


~~ Still Corners @ Hafen 2 (Ofenbah, novembar) ~~

Promocija albuma Slow Air ali - postena - sa dosta starih pesama. (Moje omiljene nije bilo, gundj. :) ) Moram priznati da nisam ocekivala uopste bubnjara u bendu, ne zato sto se bubanj inace ne cuje, nego mi je dvojac bio jedini identitet benda, ali toliko o mojoj obavestenosti. I moram reci da su ovde muskarci odneli sou, gitarista kao copycat agenta Dejla Kupera sa svojom frizurom (samo sam ocekivala da vidim i solju kafe negde na sceni) i pre svega energicni bubnjar, sa kog mi je bilo tesko da sklonim pogled.
https://www.stillcorners.com/









Prepoznaje li neko ovu pesmu? Svirali su je na bis, i definitivno je se secam od negde, ali..


Pre Still Corners na sceni je stajala Suzan Köcher sa svojim bendom; poletni retro psihodelicni ~polucasovni nastup je lepo zagrejao publiku:







~~ Julia Holter @ Brotfabrik (Frankfurt, decembar 2018) ~~ 

Predstavljanje novog albuma Aviary, ponovo na istom mestu kao 2015. Julija jednostavno zna sta radi. Kako sam i tada napisala, ne svidja mi se svaki njen album, ali koncert ne bih propustila, nikada! jer je tada sve bolje i raskosnije; razigranije i, pa, tu. "Vasquez" koju je odsvirala 2015. drzim i dalje za najlepsom pesmom koju sam cula odsviranu preda mnom; i dalje mi odzvanja u glavi i nadam se da me nikada nece napustiti. Prijatelj je lepo primetio kako se u svemu sta radi cuje njeno obrazovanje i znanje. I super je sto je tako!



"Feel you" smo takodje slusali i prethodnog puta, ali nisam osetila da je tek tako ponovljena.



Pred kraj tanc do smrti, St. Vitus' dance.
 

Julija takodje ima citav ansambl pored sebe, i mislim da je tajna njenih nastupa i odlicna sinhronizacija sa ostalima, pogotovo svojom dvojnicom po glasu, violi(ni)stkinjom Dinom (Dina Maccabee).




That's all folks!


Dalje // More >>

06 October 2017

Die Blumen von gestern (Chris Kraus, 2016)





- Ti si tako negativan!
- Ja sam istrazitelj Holokausta, zaradjujem svoj novac bivajuci negativan. Ko mi daje pravo da budem oko necega pozitivan?





Nemci su se do sad na mnoge nacine obracunavali sa svojom prosloscu, pogotovo Drugim sv. ratom i Holokaustom, cemu svedoce brojni dobri filmovi, a ove godine dobili smo jos jedan, krajnje neobican, buduci da se radi o sadasnjem trenutku koja se bavi prosloscu (nema uopste prikaza iz tog vremena) i da je delom rec o - komediji, gotovo farsi. :unsure: Film je takav da se sve vreme osecate kao tokom voznje u zabavnom parku, gde se cas smejete a cas vas sve mnogo rastuzi, i tako u krug, gore - dole - gore - dole. Nama se film jako svideo iako tu u nekim momentima ima preterivanja sa smesnim delom, ali sve je to nekako dobro utkano da takav predah cak i prija, jer se naravno ne radi ni o cemu smesnom i autor to jasno stavlja do znanja. Glavna dva glumca, pogotovo harizmaticna francuskinja Adel Hanel (Adèle Haenel) koja je neodoljiva sa svojim nemackim i jakim francuskim naglaskom (glumica zbilja prica nemacki, neko od roditelja joj je sa nemackog govornog podrucja) i neuroticni i standardno odlicni Lars Ajdinger (Lars Eidinger), jako dobro nose svoje uloge, drze atmosferu i prenose (nadam se) licne stavove autora i nemackog naroda.



Sve pocinje tako sto Totila Blumen (ovde obratiti paznju na naslov filma koji je kod nas preveden kao "Lanjsko cvece", jer Blume nije samo cvet (od juce) vec i prezime glavnog lika) ludi od svog nadredjenog u Institutu za proucavanje Holokausta, u kom vidi sve ono sta je lose a pre svega komercijalizaciju te velike patnje, sto on pokusava da zaustavi pravoverno verujuci da je on pre svega taj koji bi trebalo da vodi ne samo predstojecu konferenciju nego citav institut. Pa tako ne preza da, u toku svoje tipicne i agresivne neuroze, slomi nos sefu. U toku tih priprema dobijaju novu asistentkinju iz Francuske a koja je sefova tajna ljubavnica, kao neko ko nije samo istoricar vec cija baka Jevrejka je ubijena tokom Holokausta. Uz sve to, Totilin deda je bio Nacista, nista za sta ceo svet ne zna, i sta on nosi kao najvece breme, ili tako barem mislimo. Zapravo je deo Totilinog lika baziran na samom reziseru i autoru filma, Krisu Krausu (Chris Kraus) koji je godinama pre toga istrazivao svog dedu nacistu. Kada se ovo dvoje upoznaju, krece rivalstvo jer je ona pre svega u ofanzivi kada je sve nemacko u pitanju (pa tako u restoranu glasno naglasava da NECE fasisticko pivo) a pritom isto tako malo otkacena, kao i on, samo na drugu stranu.

Ne bih dalje otkrivala, ovo je okosnica price, kako stize novi Getefest eto i prilike da se film pogleda. U Beogradu se daje 10. oktobra u 19 casova, Novom Sadu 16. oktobra u 19 casova i Nisu 23. oktobra takodje u 19 casova.

Kao i uvek, premijera sa razgovorem sa reziserom i glumcima bila je kada ja nisam tu - pocetkom godine kada sam kao i vecina gastarbajtera u Beogradu ;D i ovog puta mi je bilo jako zao zbog toga, verujem da je prica bila zanimljiva a sigurna sam da bismo i mi ponesto pitali.

@fijmovi
@IMDB

02.02.2017.
Caligari, Wiesbaden

Dalje // More >>

08 June 2017

Kreidler @ Hafen 2, Offenbach

Kreidler
03.06.2017. Hafen 2, Offenbach




Sada vec veterani iz Dizeldorfa koji od 1994. mesaju kraut rock, avangardu, pop, elektroniku, younameit. Konacno ih i ja uhvatih u Nemackoj, vec sam mislila da ne izlaze iz svog sela, osim u slucaju Berlina. Na promociji novog albuma "European Songs" bilo je i prethodnih albuma, pogotovo su se izdvojile pesme sa albuma "Mosaik". Prvi bis (pesme sa "Tank" i "Mosaik") je bio jedan od najboljih koji su moje noge osetile. Koncert je bio definitivno za pamcenje, mislim da nije bilo osobe od 7 do 77 koja nije djuskala.



U petak 9. juna sviraju i u Beogradu, u okviru Dis-patch veceri, ne bi bilo zdravo zaobici nesto ovakvo.

Dalje // More >>

28 January 2017

Filmovi koji su obelezili moju 2016. godinu

# Ejdeha Vared Mishavad! (Mani Haghighi, 2016) / A Dragon Arrives! (Iran)

Špijunski/krimi film sa daškom noara, na iranski način i sa dokumentaristićkim obrtom.(!) Snimljen na neverovanoj lokaciji (drugi insert, guglati Qeshm) i izuzetno interesantan, jedan je od onih slučajnih ulova kada odete na festival na kom ni za jedno ime (filma, režisera, glumca) niste čuli a onda se dobro provedete. Kao mali mamac: jedan od glavnih likova (inače agent) snima zvuk po pećinama i medju stenama.

    "..You could send yourself crazy trying to determine what A Dragon Arrives! is actually all about; what opens as a playfully elusive detective noir turns into something else entirely as fact and fiction begin to blur. Mani Haghighi interweaves various narratives and timelines to blend history, allegory, and magical realism into a spellbinding film"
  


A DRAGON ARRIVES! (2016) by Mani Haghighi [excerpt] from Richard Lormand on Vimeo.







A DRAGON ARRIVES! (2016) by Mani Haghighi [excerpt] from Richard Lormand on Vimeo.




# The Hateful Eight (Quentin Tarantino, 2015) (SAD)

    "Ko ne voli Tarantina, ne treba ni da živi"


# Aferim! (Radu Jude, 2015) (Rumunija)

Prvi film koji sam pogledala u ovoj godini (i prisustvovala situaciji da čovek u redu ispred čita o filmu upravo dok ga gleda) i koji mi je bio pre svega dobro osveženje kada je u pitanju rumunski film, a onda i otkrivanje jednog za mene totalnog nepoznatog dela istorije. ..Širok spektar likova, kojima je maltene svima, sem uhvaćenog Ciganina i sina policajca, pojam elementarne ljudskosti stran i koji su poslužili da se jasno ispriča priča a bez mnogo reči. Glavni lik je pravi primer osobe za koju bi se starinskim jezikom rekla da je sitna duša, i to obavija ceo film. Uprkos svemu tome naslo se mesta i za humor poznat nam iz Maratonaca.

Padoh od smeha tokom minijature "pravednog" popa, koja kao da je etalon svih klišea o narodima, sa nekoliko opažanja kao šlag na tortu. Kako beše, Nemci previše jedu, neko previše laže?, Turci valjda tuku, za Francuze je bilo nesto presmešno, a šta je bilo za Srbe? Trebalo je odmah da zabeležim..






# Der Bunker (Nikias Chryssos, 2015) (Nemačka)

Tokom potrage za mirnom sobicom student biva uvučen u svakodnevnicu bizarne porodice koja priprema svog sina za predsednikovanje. Iako se kraj mogao lako naslutiti, vredan je gledanja izmedju ostalog zbog toga što pricu o odrastanju, roditeljstvu, visokim i nerealnim očekivanjima začinjuje groteskom i apsurdom i prikazuje na jedan svež način.









# La leggenda di Kaspar Hauser (Davide Manuli, 2012) (Italija)

Potvrdiću reči prijatelja Nikole Gocića čiju recenziju na blogu NGbooArt preporučujem - kvalitetno šegačenje! Drukčije ispitivanje misterije života u odnosu na Hercoga, u kome se Kaspar uči biti dobrim DJ-em, uz muziku sastava Vitalic i instrukcije šerifa ostrva, Vinsenta Gala. (Koji je takodje doprineo jednom pesmom, kako ne bi). Beach got sand, Kaspar! Don't put the speakers on the sand!






# La jeune fille sans mains (Sébastien Laudenbach, 2016)  / Girl without hands / animirani (Francuska)

Posebno prija njegov optimistični i feministički ton, i drago mi je što mi je i bajka braće Grim po kojoj je film radjen bila nepoznata. Nekome stil ~vodenih boja na papiru mozda neće odgovarati, ali meni je bio prikladan, možda i zato što je sve u nekoliko slojeva koji se svi ~prožimaju - a to mi nekako i ide uz bajke, ovde takodje jer iskazuje ono šta rečima ili konkretnim slikama ne bi moglo. Sve nekako teče, upravo kao i reka koja je bitni lik u priči.






# John From (João Nicolau, 2015) (Portugalija)

Jedna laka priča o bezazlenoj tinejdzerskoj opsesiji koja za promenu ne vuče u opasno, već uzelenjava dosadnu svakodnevnicu tokom raspusta i blok unutar koga mlada Rita zivi. Tople boje lisabonskog kvarta Telheiras su jako prijale, budući da je nekoliko dana pre gledanja filma počela sezona džempera! Film bih mogla gledati ponovo, koliko su mi boje a pogotovo kontrasti (recimo crveni lift protiv spoljašnosti brutalističke zgrade pa to protiv žutog i zelenog tokom leta) prijali. Muzika u filmu jako lepo oblikuje scene i sve kao da je usnimljeno nekom starijom tehnologijom koja daje mekoću.






# Saul fia (László Nemes, 2015) / Son of Saul (Mađarska)

"Šaulov sin" je od filmova koji se desavaju tokom Holokausta a koji uspeva da iznenadi pristupom i načinom na koji prikazuje opšti horor jedne konkretne priče - nešto šta ja nisam imala prilike da vidim do sad. Suvišno je reći da je film jako težak, pošto se od ovakve teme ništa drugo ne može ni očekivati, no i pored neke unutrašnje pripremljenosti, posle nekoliko prvih minuta puls mi se toliko ubrzao da sam vec mislila da ce mi srce iskočiti kroz prsa kao mali Tudjin. Razlog tome je zapravo to kako je sav pakao prikazan. A prikazan je najviše zvucima i u momentima potpuno nefokusiranom kamerom, kada se fokus pomeri samo na odredjene protagoniste, i koja u pojedinim scenama bukvalno pleše oko glavnog. Sama prva scena kada se iz potpuno nefokusirane scene kamera iskristališe na Šaulovom licu je najava izraza koji že pratiti čitav film. Ovakvim načinom je posebno naglašen lični osećaj kretanja, a takodje izbegnuta direktna eksplicitnost situacije - premda je sve tu, gledalac sve razume i nema gde da pobegne. Vrlo efektan (i, da li smem reci, osvežavajući) potez koji je nivo izbezumljenosti i užasa situacije digao na viši nivo.




# Hrútar (Grímur Hákonarson, 2015) / Rams (Island)

Film o ljudima u malim zajednicama i njihovom odnosu prema životinjama, snimljen sa puno ljubavi i sa željom da prikaže koliko jedna stvar može uticati na nečiji zivot, emotivno i psihološki. Zanimljivo je da ponekad mozemo jasnije i snažnije da osetimo emocije kada su u pitanju životinje, kada se takodje ponovo vidi koliko je čovek zavistan od njih, ovde na svoj način. Film nosi izvesnu lakoću, kao i to da je istovremeno ponosno na strani ljudi koji žele da održe svoj zivot takvim kakvim nam je danas mnogima u gradskim sredinama nezamisliv: u većoj vezi sa prirodom, životinjama i samim sobom, te pored te iskrene dirljivosti nosi i dozu optimizma. Sve to uz pomoć prirodne i tople glume, i uz okruženje začinjeno tradicionalnim detaljima, te ce takodje biti i lepa razglednica za sve one koje zanima Island. Uz sve rečeno, ne čudi me podatak da je posle projekcije filma u delu Holandije gde se ljudi bave stočarstvom mnogo farmera prilazilo autoru sa oduševeljenjem. Sa nestrpljenjem čekam sledeći film koji je autor najavio, a koji će biti nešto potpuno drukčije.







# Eat That Question: Frank Zappa in His Own Words (Thorsten Schütte, 2016) / doku (Nemačka)

Moram priznati da mi Zapina muzika prosto nije prošla kroz radar do sad. Zato je ovaj film jedna od najboljih stvari iz prošle godine. Sastavljen je isključivo od starih intervjua, snimaka sa koncerata i iz njegovog studija, koji su lepo izmesani i garantuju dobar provod, mesto za smeh i za preispitivanje, i povremeni muzicki intermeco, kada se u odredjenim momentima zapitate "a zašto meni ovo nije niko pustio do sad?". Poredjano je hronološki tako da čak i sa ovih 90 minuta može lepo da se prodje kroz njegov lik i pohvataju beleske. "Prva stvar koju ću uraditi kada dodjem u Beograd idući put je da ću pogledati šta se može naći od tih kompozicija za orkestar" rekoh svom dragom.






# Toni Erdmann (Maren Ade, 2016) (Nemačka)


Film za koji dosta ljudi nema lepe reči, a ja i sa najvećim naporom ne uspevam da ih razumem.
Tokom filma se smejete ali ne uvek zato sto je to zdravo smešno. Iako je najavljen kao komedija (pa još onda sa onim klišeom koji kao da mnogi prepisuju, da eto Nemci nemaju smisao za humor / uvek kada to cujem i pročitam imam utisak da je autoru teksta više stalo da pokaže nešto o sebi nego o filmu, no dobro), ovde se više radi o tome da jedan od likova zapravo pravi komediju za drugog, jer ništa drugo tu i nije tako smešno. Ili, kako je to Milan Zavisa dobro zaokružio u svojoj hronici sa Palićkog festivala, "zamišljen formalno kao komedija on i fukcioniše tako, ali na bizaran način, gde se osmeh na licu uglavnom kako vreme odmice grči od sete, koju ni začudne scene ogoljavanja, kadkada i u bukvalnom smislu, jednog sistema vremena i nacina razmišljanja, ma koliko humorne bile - ne mogu da ublaže." Zbog prethodnog Mareninog filma očekivala sam mnogo, i mnogo sam i dobila. Film od skoro tri sata koji nema praznog hoda. Moar pls.






# The Forbidden Room (Guy Maddin, 2015) (Kanada)


Priča iz koje se radja prica, iz koje se radja sledeća priča, iz koje se radja sledeća, i Udo Kir. Avangardno ali i jako zabavno! Pogledati minijaturu iz filma, u kojoj Udo ne odoleva opsesiji za guzicama - i lako ćete se odlučiti. Moja omiljena priča je o mužu koji zaboravlja da kupi ženi poklon za rodjendan, pa SPOILER! odluči da joj pokloni svoju kolekciju prepariranih životinja i okrivi batlera za kradju. /SPOILER





# Gesu no ai (Eiji Uchida, 2015) / Lowlife love (Japan)

"Lowlife Love" je definitivno prvi film na koji pomislim kada god je reč o ovoj godini. Nije što je producent Adam Torel, dugonogi Englez koji iključivo priča na japanskom, prodao svoju kolekciju ploča da bi mogao da ga sufinansira, ali je jako dobra (više) crna (nego) komedija o svakodnevnici nezavisne filmske scene u Japanu. Glavni lik je 39togodišnji reziser Tetsuo (sjajni Kijohiko Šibukava/Kiyohiko Shibukawa) koji nikako ne uspeva da snimi film jer ne želi da se "proda". Antipatičniji ne može biti (ne preza ni od cega, ni da udari glumicu, niti da je privede na seks u toaletu (samo ako je dovoljno lepa), niti da uzme prijateljeve pare) ali ipak nadje neko svoje mesto i u svemu tome pridobije trunčicu simpatije - možda zato što vidimo da zbilja živi da bi snimio film.







~~~~~~~~~

Kako filmove gledam po dostupnosti i bioskopskom repertoaru (zato često kaskam za novim filmovima), tako sam imala zadovoljstvo da pogledam i neke sjajne star(ij)e uratke, medju kojima bih izdvojila sledeće:


# Marketa Lazarová (František Vlácil, 1967) (Čehoslovačka)


Čehoslovački trosatni ep. Detaljni prikaz prčitajte na vec preporučivanom sajtu NGboo Art a ja ću samo ostaviti izbor muzike koju je za film komponovao Zdenek Liška i koja me je potpuno opčinila.





# Kyua (Kiyoshi Kurosawa, 1997) / Cure (Japan)


Odlično odradjena jeziva atmosfera u kojoj čovek hipnozom upravlja ljudima i na izvesni način pruža izlečenje duše od dotadašnjeg života. Na sajtu Midnight Eye može se pročitati odlična analiza filma.






# Kanashimi no Beradona (Eiichi Yamamoto, 1973) / Belladonna of Sadness / animirani (Japan)


Vrlo neobični stil animacije (koja zapravo i nije animacija vec - crtež), konstantna gradacija crnila koje lepa Žan nosi sa sobom i muzika 70tih (Masahiko Satoh) ispod naracije - to bi u najkraćim crtama bio opis ovog filma. Tokom gledanja neizbežno sam se setila ovogodišnje "Devojke bez ruku" koji sam gledala nešto malo pre ovog, ali nažalost upravo zbog suprotnog tona kojim ova prica odiše i vodi u ništavilo. Sam spoj crteža i naracije mešanjem tanane, senzualne i psihodelične muzike je jako lepo seo i doprineo tome da se priča takodje pokaže univerzalnijom i savremenom.





# Hable con ella (Pedro Almodóvar, 2002) / Talk to her (Španija)


"When I finished writing Talk To Her and looked at Pina's face again, with her eyes closed, and at how she was dressed in a flimsy slip, her arms and hands outstretched, surrounded by obstacles (wooden tables and chairs), I had no doubt that it was the image which best represented the limbo in which my story's protagonists lived."
Nežni Almodovar, sa očekivanim nevaljalim izletima, koji nas podseća na to da treba pričati, pogotovo sa nežnim cvetovima. Nisam ni znala da je Pinin ljubitelj, postali smo još bolji prijatelji zbog toga.




# (Múm plays) Menschen am Sonntag (Robert Siodmak, Edgar G. Ulmer, 1930) / People on Sunday (Nemačka)


Islandski bend Múm je odlučio da ozvuči ovaj film o mladim ljudima koji uživaju u jednoj berlinskoj nedelji, i rezultat je bio fantastičan. Film se može gledati i bez muzike (kako je i originalno snimljen), ali vidim da su Islanđani i dalje na turneji sa ovom idejom, te se nadam da će biti prilika i za drugu publiku da uživa u ovome. Evo kratkog inserta sa našeg koncerta:





~~~~~~~~~

Još neki filmovi, koji su mi se svideli a imaju tu i tamo neku manu, nejasnoću ili nepotrebni detalj - znate već, kada vam nije skroz tip-top - ali koje bih takođe preporučila.

Die Hannas (Julia C. Kaiser, 2016) (Nemačka) / nepotrebna epizoda sa glavnim sporednim likovima /


Wild (Nicolette Krebitz, 2016) (Nemačka) / Ana vodi letargičan život i u trenutku kada spazi vuka na putu do posla, oseća se živom prvi put u životu. Razvija opsesiju i kuje plan kako da uhvati zverku.. /


Demon (Marcin Wrona, 2015) (Poljska) / doslovno zakopavanje prošlosti a možda i strah od nove zajednice /


Rabu & pīsu (Sion Sono, 2015) (Japan) / 20tak minuta duži nego što je morao biti /


I za kraj film za koji je prava šteta što nije bio bolji: Kurīpī (Kiyoshi Kurosawa, 2016) (Japan). Glavni negativac je verovatno jedan od najbolje kreiranih kada je u pitanju japanski horor film (sjajni Teruyuki Kagawa) i atmosfera je zbilja zdravo jeziva, ali svašta ostalo šrkipi, tu su razne nelogičnosti i ne baš sjajna gluma ostalih protagonista, pogotovo glavnog junaka. Malo je čudno s obzirom na to da nam je isti autor dao "Cure" (oba filma su gledana na festivalu japanskog filma Nippon Connection, na kom je Kurosava gostovao i dobio nagradu za svoje radove)

Dalje // More >>

16 May 2016

Saul fia (László Nemes, 2015)





"Šaulov sin" je od filmova koji se desavaju tokom Holokausta a koji uspeva da iznenadi pristupom i nacinom na koji prikazuje opsti horor jedne konkretne price - nesto sta ja nisam imala prilike da vidim do sad. Prica prati madjarskog zarobljenika, Jevrejina Šaula, koji u logoru radi kao zonderkomando (nem. Sonderkommando), u specijalnoj jedinici koju su dakle cinili zatvorenici, vecinom Jevreji, zaduzeni za brigu o ostalim zatvorenicima i za pripremu pre ubijanja. Posle ciscenja jedne ture, nalazi telo decaka, ostaje ubedjen da mu je to sin i ne zeli da mu telo zavrsi u peci, vec da negde bude propisno sahranjen uz rabina. Do kraja filma pratimo njegove napored da sacuva telo i nadje svestenika, dovodeci u opasnost ne samo svoj, vec i zivote ostalih "kolega" koji spremaju puc na vodjstvo, ubedjeni da su oni sledeci na listi za gasnu komoru.


Za pocetak cu reci da mi se svideo fokus na jednoj ne toliko eksploatisanoj temi, izmestanje radnje u specificni krug a zatim paradoks situacije i pokusaj trazenja ljudskosti u njoj. Zanimljiv je nacin na koji se upoznajemo sa Šaulom, to je sve rezultat posebnog nacina izrazavanja u filmu, a moze se i pogledati na kraju mog teksta. Negde sam sasvim slucajno videla da je kritikovana gluma glavnog glumca (Géza Röhrig), no rekla bih da kriticar nije dobro procitao stanje i lice njegovog lika, robotizovanog zarobljenika koji sam nije nevin.

Suvisno je reci da je film jako tezak, posto se od ovakve teme nista drugo ne moze ni ocekivati, no i pored neke unutrasnje pripremljenosti, posle nekoliko prvih minuta puls mi se toliko ubrzao da sam vec mislila da ce mi srce iskociti kroz prsa kao mali Alien, i tek negde posle sredine filma je malo popustilo - ali samo malo. Razlog tome je zapravo to kako je sav pakao prikazan. A prikazan je najvise zvucima i u momentima potpuno nefokusiranom kamerom, kada se fokus pomeri samo na odredjene protagoniste, i koja u pojedinim scenama bukvalno plese oko glavnog. Sama prva scena, kada se iz potpuno nefokusirane scene kamera iskristalise na Šaulovom licu, je najava izraza koji ce pratiti citav film. Ovakvim nacinom je posebno naglasen licni osecaj kretanja, a takodje izbegnuta direktna eksplicitnost situacije, premda je sve tu, gledalac sve razume i nema gde da pobegne. Vrlo efektan (i, da li smem reci, osvezavajuci) potez koji je nivo izbezumljenosti i uzasa situacije digao na visi nivo.

Generalna prica o logorima nam je svima poznata, gledali smo svi barem neki od filmova koji se odvijaju u njima, ali nam ovde mnoge stvari jednostavno nisu jasne zbog nedostatka informacija i gledalac tek tokom daljeg toka price sklapa slagalicu. Tu je jos osecaj skucenosti koji prati dobar deo filma i prostor koji je tako docaran da se i sami zadisete gledajuci ostale kako se pentraju po stepenicama krematorijuma. Cak i kada se deo radnje premesti na otvoreni prostor, gledaocevo polje je skraceno i on prosto ne vidi jasne celine - ceo film je tako nemilosrdan, od prve do poslednje klape. Sigurno postoji jos filmova koji su ovako snimljeni (pocetak me je u smislu rada kamera podsetio na "U magli" Sergeja Loznice (jos jedna preporuka)), no meni je ovo kao celina svega navedenog prilicno jedinstveno ostvarenje. Drugi razlog se uklapa u vec spomenuto nemilosrdje, a to je da je sudbina likova jasna od pocetka i da nema predaha ni u jednom momentu. Imala sam utisak da je ljudima posle projecije bilo tesko da pogledaju jedni druge, svi smo cutke i brzim koracima izasli iz sale; ja sam imala nekoliko minuta hoda do auta, i tek kada sam stavila pojas, prvi put sam uspesno izdahnula i bez paljenja radija otisla kuci.

Film odise pazljivom pripremom i deluje jako uverljivo, a kao potvrda navedenog moze da posluzi sledeci intervju sa umetnickim direktorem filma, Laslom Rojkom (László Rajk). Rojk je poznati arhitekta, koji je rekonstruisao delove Aušvica za potrebe muzeja koji se nalazi nedaleko od Minhena, a takodje je dosta radio sa jos jednim ovde voljenim velikanom madjarskog filma, Belom Tarom, kao i M. Jančom, K. Gavrasom i F. Akinom, bas kao i reziser filma. Laslo Nemeš je tokom snjimanja "Coveka iz Londona" na Korzici dosao u posed beleski zatvorenika i zonderkomandoa. Na osnovu tih i ostalih poznatih beleski koje su pronalazene tokom decenija je i poceo da pise scenario, a onda su zajedno svojim udruzenim snagama nastavili film. Svakako procitajte intervju, ima zanimljivih delova i o radu sa Tarom, ali posle gledanja filma. Cak i da drame ili Holokaust nisu vasa stvar, mislim da ovaj film ne treba da zaobidjete.

Prvih nekoliko minuta filma, pracenih analizom i naracijom samog Lasla Nemeša


Izvedeni puc u filmu je istorijski detalj, onaj koga zanima moze procitati malo vise toga u ovom odeljku na Vikipediji.

@fijmovi
@IMDB

Filmforum Höchst, Frankfurt (Höchst)
04.05.2016.

Dalje // More >>

04 April 2016

Mare (1980 - 2016)

Marko Nikolić maare@sbb.co.yu via sbb.co.yu
4/28/08
e oces da ti ponesem muziku?
ti bi meni mogla elektroniku da srezes, recimo murcof i vladislav delay u najrazlicitijim inkarnacijama (imam vocal city)?
a?
javi pa da srezem

Onda bismo se nasli, prepesacili Beograd i dok ga je jos bilo, sisli dole do Radovana u Kapetan Misinoj.

Marko Nikolić maare@sbb.co.yu via sbb.co.yu
2/19/08
to me
dete moje drago :)
http://www.megaupload.com/?d=LYPLM1MU


ves
bez brige, pogledacu dal ima i na FRA aerodromu kad budem isla u februaru
Mare
da kažu da je ludilo aerodrom
ubija vels tauersve poharano sve spaljeno
ves
bend?
Mare
knjiga
bevc objavio pre 2 godineprocedura preveo
ves
lol
Mare
čitam sad
pa ću se baciti na onu tvoju mađaricu
ves
nisam skroz sigurna da ce ti se svideti ali probaj
Mare
hoću
čitam uporedo još tri knjige i novine, nisam baš skroz fokusiran
;D

Mare mi je vec nedostajao poslednje dve-tri godine, nedavno smo tuzno zakljucili,

Mare
meni se uvek malo srce stegne kad neko tako ode
i dolazi samo za božić :(
ves
ispadne da cu i ja tako, ne bas samo za Bozic ali slicno :/
ves
da, brate navikavam se polako
ves
zapravo toliko sam bila nekako odsutna poslednjih godinu dana ili vise da mi sad ovo dodje kao finalizacija toga...ne znam, tako mi je proslo vreme
Mare
ma stojalo ti je to sve vreme
i ovako si dugo izdržala :)jednog dana ću se probuditi sam u ovoj zemlji :) i neću primetiti da nema više nikoga hehe

a sada je tu samo osecaj praznine.




Dalje // More >>