Iako grupa MIZAR na papiru postoji od 1983., ovo im je tek četvrti album. Gledano povijesno, prva dva albuma (MIZAR /1988/ i SVJAT DREAMS /1991/) već su zauzela svoje, visoko, mjesto u yu rock antologiji. Zbog ratnih i inih okolnosti nakon drugog albuma, grupa hibernira više od deset godina, dok se članovi bave drugim stvarima ili pak sviraju po drugim bendovima (KISMET, ARHANGEL).
Ono što je grupu krasilo na prva dva albuma i ono zbog čega sam ih tada volio i obožavao, bio je specifičan dubok, gotovo zastrašujući glas Gorana Tanevskog, gothic-dark glazbena podloga s prizvukom tradicionalne makedonske glazbe te pjevanje na makedonskom. Danas, skoro dvadeset godina kasnije, dvije od tri nabrojane stvari ostale su tu.
Naime, nakon godina izbivanja i nepojavljivanja na povratničkom albumu "Kobna ubavina - Terrible Beauty Is Born" (2003), Tanevski se ponovno pridružio bendu i preuzeo vokale od drugog Gorana, Trajkovskog. I to je dobro. Iako Gorani imaju vrlo slične vokalne sposobnosti, ipak je Tanevski, Tanevski.
To sam osjetio već na prvoj pjesmi novog albuma "Sina soba", kad su me žmarci počeli pretresati već pri uvodu pjesme, a da o glasu ne pričam. Činjenicu da je pjesma lagani šupljak, jer bubanj i bas koji bi trebali pumpati nemaju "šusa", spašava vokal, koji mi je svih ovih godina falio i kojem sam se svako toliko vraćao posežući za starim MIZAR kazetama. A kad se počne derat. Jao i naopako. Već sam mislio da ću morati pogaziti svoju riječ i posegnuti za odlaskom u Tvornicu.
Poznat početak "Počesne strelbe", pjesme koja je vjerojatno njihov najveći hit… Ali na kojem to jeziku Goran pjeva. Njemački!? Ne nije, ili ipak je! Nemoguće! Zašto!? Osim što mu izgovor i nije baš nešto, uništena je stvarno dobra pjesma. Al, nema veze. Mogu si oni to dopustiti. Pogotovo zato jer slijedi "Bog", a na toj pjesmi se već i ritam sekcija posložila, pjesma zvuči moćno, a Goran opet pjeva na makedonskom. Nevjerojatno koliko u tim pjesmama paše, ovaj meni skoro nerazumljiv jezik. "Nož" je već klasični MIZAR.
A onda slijedi opet jedno iznenađenje. "Et si tu n'existais pas" je obrada pjesme američkog emigranta koji je svoju popularnost stekao u Francuskoj tijekom 60ih i 70ih, Joe Dassina. To je ujedno i najbolja pjesma na albumu, iako još jednom tvrdim da se MIZAR nebi trebali baviti stranim jezicima. To se potvrđuje na pjesmi "Damar", koja posjeduje mješavinu makedonskog i engleskog, uz čudan i neuvjerljiv smijeh, a koji je pretpostavljam trebao biti nešto zastrašujuće.
Slijede tri pjesme ("Zid", "Den" i "Pogled"), nit dobre nit loše, tek toliko su tu da popune prostor, dok je za kraj ostavljena još jedna na engleskom "I Have a Dream". Odlična darkerska laganica, koju očekujem na sljedećem albumu na materinjem jeziku i mogla bi mi postati jedna od njadražih.
Za kraj samo jednom ću ponoviti ono što sam već nekoliko puta spomenuo gore u textu. Gorane! Ne daj im da te nagovore da pjevaš na stranim jezicima, a pogotovo ne na njemačkom. I čemu uopće ti naslovi albuma na engleskom!?
pedja // 18/12/2007
Screen Vinyl Image - Midnight Sun EP (Safranin Sounds, 2007) <== The Angelic Process - Weighing Souls With Sand (Profound Lore 2007) Nadja - Thaumogenesis (Archive, 2007) Utisak je negde očitiji i materijalniji da je formula muško/žensko više nego dovoljna da se iščaure sjajne stvari. Uopšte, često sam razmišljao zašto su bendovi u formi dueta koherentniji ili konkretniji nego oni pravi, u nekim slučajevima naravno. Izgleda da se muzičke i ideološke vizije mnogo lakše dele, bez balasta unajmljivanja muzičara koji se inače predstavljaju kao članovi benda, a uistinu - sem što im gazda grupe plaća najam iz iste kase - nemaju ništa zajedničko. Pa masa bendova ima kao kompozitorsku osovinu dva čoveka, žene ili čoveka i žene, tako da se neki jednostavno odlučuju da taj put prekrate. Pojavom bendova koji su koristili elektroniku u bilo kakve svrhe (setimo se Sparks ranih 70-ih), pa baš i promocijom brutalne elektronike (DAF) najsuptilnije ikad moguće (Associates), pa do mogućeg prototipa muško/ženskih dueta (Eurythmics, Pet Shop Boys, Soft Cell) top liste su opravdavale takve poteze. .., ovde imam nisku od tri bisera i naravno, više nego dobitnu muško-žensku kombinaciju. Jedan na jedan, u kreativnom smislu pre svega, negde i emocionalnom. Posle svega didaktički odslušanog znam da Screen Vinyl Image nisu nastali na zgarištu Alcian Blue, već na njihovim razbacanim opušcima i ovo je, bez sve šale, jedna od najdramatičnijih sezonskih konglomerat-ponuda. Za dramatizaciju i virtuelnu biografizaciju svojih psihotičnih užitaka vispreno su & inteligentno izabrali najbolji mogući format - Extended Play, koji im je kao i njihovim mnogobrojnim herojima u 80-im omogućio da tonsku viziju ne vežu za jedan zvuk i da praktično sa ovog uporišta iskorače gde god žele i kada to požele. Narcisoidno i ironično visokosvesnim pristupom i kvalitetom ozbiljno ismevaju sve trenutne "spotlight-hype-zvezde", ali i čine ono za nas kao slušaoce najvažnije, svoja uverenja zarazno spuštaju na vinil (dobro, zamislimo vinil) da nema prilike da se ikakva zamerka iznudi. Pristajem da kažem da meni sve ovo i mora baš da zvuči... ovako.
Od samog početka imam utisak da su The Shadows prebačeni u new wave audiciju gde ih je nekako Stevo iz Some Bizzare kiNdapovao, ritam mašinu pozajmio od bilo kod leedskog benda sa početka 80-ih obučenog u crno, ugurao u soundtrack za CAN panel diskusiju (sa trip/hop reklamama), naveo u ispovedaonicu PSYCHOBROTHERA i iznudio im iskaz da prva ljubav (shoegaze) zaborava nema i na kraju kao ovogodišnji zadatak zapov(j)edio da recikliraju SUICIDE i pridodaju TUXEDO MOON (kojima nije rekao je l' amerikanska ili belgijanska lokacija na ID-u), sa sve promutiranim JAMC gitarama. Za razliku od već (opet) nenavedenih "petokolonaša" Screen Vinyl Image ne mešaju dobro i zlo u uticajima, nisu "neznalice" kao policijske snage koje nikad nisu čuli za recimo JD i šta mi još znamo, već svoje uticaje najobimnije nose i pamfletiraju. A opet zvuče zasebno, bez obzira što je svaka pesma sasvim drugačija. Jedva čekam da vidim tj. čujem sledeći EP-ako ga bude... Bar je tradicija bila ranije, par EP-a pre albuma...
[..]
THE MIDNIGHT SUN EP
After several listenings all I can say is that this 5 tracks EP is a little monster of 90's psychedelia and synth-driven kraut'n'roll with vocals reminiscent of 80's synthpop. The duo (E*lectra Blue* and J. Sequential) spawn their sonic assault with guitars and electronic devices through those hellish Death By Audio pedals and effects (created by Oliver Ackerman - ex-Skywave now with A Place To Bury Strangers). This ep is out on the great Safranin Sound label - property of Alcian Blue and among the labels supporting the new shoegaze/nu-gaze scene. I bet SVI play a killer liveset and surely would be a perfect dj-choice for demanding dancefloors. All you could
ask for in a record.
-Andrea Vercesi (Italy)
